Kažu da je teško otići na Bali. Ja kažem – još je teže vratiti se.
Vratila sam se doma i sjedim na kauču, gledam slike i plačem. Plačem jer me pere depresija, jer me boli koliko sam tamo bila sretna i koliko se želim vratiti.
Nikad se nisam osjećala tako. Nikad.
Otok koji diše srcem
Na Baliju sve izgleda kao iz bajke – ali nije bajka u smislu luksuza i savršenih hotela.
To je bajka jer se tamo živi srcem. Ljudi su skromni, realno siromašni, a opet nasmijani, zahvalni.
Svaka kuća ima svoj mali hram, svako dvorište šarene košarice s cvijećem i keksima. Zrak miriše na štapiće.
I u toj gužvi skutera i kaosa – osjetiš mir. Mir koji ne dolazi iz stvari, nego iz ljudi.
Vozač skutera i 25€
Jedne večeri nisam mogla naručiti taksi preko aplikacije. U blizini mene na ulici sjedilo je nekoliko muškaraca, obratili su mi se i pitali me treba li mi pomoć i prijevoz?
Nekoliko sekundi kasnije evo me na njegovom skuteru, nije razmišljao i kalkulirao ni trenutka, ustao je, došao po mene i krenuli smo.
Tijekom vožnje pričali smo o životu. Rekao je da je teško – sve više stranaca dolazi i uzima im posao, turisti iznajmljuju skutere pa njima ostaje sve manje mušterija. Bila sam mu prva vožnja tog dana, iako je već bilo 22 sata. Kaze da se to često događa jer ih je jednostavno previše na cesti.
Bali i masaže
Tko god je bio na Baliju kaže da moras otići na masažu, ako stigneš i svaki dan. Cijene se kreću od 7€ za sat vremena. Pa smo tako i mi poslušali savjet i šetajući po “centru” ušli u prvi salon koji nam je bio na putu…i vraćali se u njega svaki dan..
7 eura za sat vremena rada, truda i dodira koji ti vrati dušu u tijelo. Kroz razgovor sam ju pitala koliko zaradi mjesečno. Rekla je oko 130 eura, nekada bude i malo više, ovisno koliko je turistički mjesec. Ne dolaze lokalni ljudi, mještani, samo turisti i žive samo od njih. Ako je dobra turistička sezona onda dobiju i bonus, pa plaća dođe blizu 200€.
Ali fiksna plaća je 130 eura, 130 eura da preživi mjesec dana. Nije mi bilo jasno kako im je to dovoljno, kako žive, gdje žive, što ako imaš djecu?!
Rekla je da je teško, da sve generacije obitelji žive u istoj kući, kod njih se ne iznajmljuju stanovi i odlazi u podstanare, tu si gdje jesi, sa cijelom obitelji. Na pitanje ima li svađa, nasmijala se i rekla-naravno, često bude “fajta”🤣
Ali poanta priče je da ona masira sa srcem, kao da cijeli svijet ovisi o tome. Smiješila se dok mi je objašnjavala kako joj je najvažnije da klijent ode zadovoljan. Nisam znala je li mi došlo da plačem ili da je zagrlim. I opet me je steglo u prsima – jer kod nas ni s 10 puta većom plaćom ljudi nemaju taj osmijeh.
Hrana za dušu
Restorani na Baliju su priča za sebe. Nema tu “fancy” stolova i kristalnih čaša – nego bambus, svijeće, otvorene terase s pogledom na rižina polja.. ili ulice pune skutera🤣
A hrana… predivna i nevjerojatno jeftina. Svježi sok od manga ili lubenice za 1 euro. Pileći satay na štapićima, posut kikirikijem, za 2-3 eura. Nasi goreng i mie goreng – riža ili rezanci s povrćem i jajetom – 2 eura. I sve to servirano s osmijehom. Jela sam i u restoranima gdje bi me večera za dvoje koštala manje od jednog cappuccina kod nas. Ali osjećaj… bio je neprocjenjiv. Jer tamo hrana nije samo gorivo, nego ritual zahvalnosti i zajedništva.
Ali nije stvar u cijeni – nego u tome kako ti donesu hranu, sa zahvalnošću i osmijehom, kao da si im najdraži gost.
Kiša u Ubudu
Vrijeme tamo je ludo i promjenjivo. Čas pada kiša, čas je sunce.
Zadnji dan nam je padala kiša, apsolutno cijeli dan. Pljusak koji nije prestajao, a mi smo umjesto da čekamo – izašli na ulicu i trčali kroz lokve. Smijali se dok smo bili mokri do kože, ljudi su nas gledali i mahali. To je Bali. Da i kiša postane doživljaj. Da naučiš da ne moraš čekati sunce da bi bio sretan.
Refleksija
Sram me i priznati – koliko meni treba da bih rekla da sam sretna? A njima je dovoljno imati obitelj na okupu, obrok na stolu i osmijeh. U tekstu Večernjeg lista pročitala sam rečenicu koja mi je ostala u glavi: “Susret s domaćinima teško mi je pao, ali ispunjenost njihovom pozitivnom energijom lansirala me u beskrajne svemirske visine.” Točno tako. I meni je.
Otići na Bali nije teško. Vratiti se s Balija – to je puno teže. I to je istina. Nije problem kupiti kartu i sjesti na avion. Problem je vratiti se u Europu i nositi se sa spoznajom da sve što imamo ovdje često ne znači ništa, a sve što oni nemaju – zapravo ih ne čini nesretnima
Ja sam tamo shvatila da smo mi, u Europi, zapravo ti koji nemamo dovoljno.
Nema tamo bogataša, nema ni izrazite bijede – ima tisuće skutera, gužve u prometu i vrućine. Ali u toj gužvi ima i nečeg što mi ovdje gubimo – osmijeha i mira. Osmijeh im je iskren, a mir dolazi iz zahvalnosti. I to je istina. Na Baliju sam shvatila da sreća nema cijenu. Naučila sam da osmijeh vrijedi više od bilo kojeg brenda i da zahvalnost pobjeđuje svaku nesigurnost.
Za kraj..
Možda sam se vratila fizički, ali dio mene je ostao tamo. I možda je to najveći dar Balija – što te nauči koliko malo zapravo treba da budeš sretan.
Bali me naučio da sreća nema cijenu. Naučio me da se život može živjeti srcem, a ne kalkulatorom. Naučio me da i s 5 eura možeš raditi s ljubavlju i ostaviti trag na nekome. Možda se nisam vratila fizički, ali duša mi je ostala tamo. I svaki put kad zatvorim oči i osjetim miris štapića, sjetim se da sreća nije tamo negdje daleko. Ona je u meni – samo me Bali podsjetio da je pronađem.
Ako me pitate što sam donijela s Balija – odgovor je jednostavan: dušu punu zahvalnosti i oči koje su naučile plakati od sreće.
I na kraju, hvala i osobi s kojom sam bila na ovom putovanju. Možda to nikada neću reći naglas, ali on je bio dio ove priče i učinio je put još posebnijim i zanimljivijim. Nadam se da je i on iz svega toga nešto naučio – jer Bali nas oboje podsjeća da život nije u stvarima, nego u onome što nosimo u srcu.
Do idućeg puta, Bali… jer od svih mojih odlazaka, ovaj je jedini koji je zaista bolio..♥️