Znaš ono kad ti napokon krene?
Kad nakon godina truda, muke, prešućenih noći, gutanja suza i konstantnog preispitivanja vlastite vrijednosti – nešto klikne.
Počneš disati punim plućima. Napokon vjeruješ sebi. Krene ti. I ne, ne mislim da si kupila vilu na moru. Ali osjećaš da više nisi ona ista. Napredovala si. Boriš se. Gradiš nešto svoje. I ponosna si.I naravno, želiš to podijeliti. S ljudima koje si godinama zvala “najbližima”. Koji znaju svaku tvoju rupu u cesti. Svaku tvoju ogrebotinu.
Ali ništa.Ti pišeš – oni gledaju, ali ne reagiraju. Ti objaviš – oni ne komentiraju. Ti slaviš – oni šute.
Neki dan sam pročitala jedan tekst koji me zaledio jer je bio toliko… istinit: „Prije će ti klijentica postati prijateljica, nego prijateljica klijentica.“
I tu staneš. Jer znaš da si uvijek bila ona koja se javlja prva. Koja čestita. Koja pohvali. Koja navija. Koja se iskreno veseli tuđem uspjehu.
Ali kad si TI ta kojoj se događa nešto lijepo – svi odjednom imaju pune ruke posla. I nije stvar u ljubomori. Nije ni u zlobnosti. To je valjda ona stara poznata nelagoda: “Ako ona uspije, što to govori o meni?”
Pa ti umjesto čestitke dobiješ – tišinu.
A znaš šta? Tišina zna biti glasnija od svakog udarca.
Zato danas pišem ovo, ne da se žalim.
Nego da kažem – da više ne šutim.
Ne šutim kad me boli.
Ne šutim kad me razočaraš.
I ne šutim kad RASTEM.
Jer rastem.
Bez njih.
Bez pljeska.
Bez publike.
I znaš što? Ispada da mi publika nikad nije ni trebala. Jer ja sam svoju vrijednost pronašla – kad sam ostala bez tuđih potvrda.
I bila je tamo cijelo vrijeme.
Samo sam ju trebala – čuti.