Znate onaj osjećaj kad vam dijete ide u školu, a vi svaki dan imate grižnju savjesti jer ga tamo zapravo – šaljete u rovove? E pa, evo nas opet – lipanj. Mjesec kada se djeca ne raduju ljetu, nego broje dane do izlaska iz obrazovne džungle.
Ovaj blog nije o savršenstvu. Niti o roditeljstvu s Pinterest filterom. Ovo je blog o stvarnosti – Bez uljepšavanja.
Jer stvarnost je da mi dijete od stresa pred kraj školske godine – dobije herpes zoster. Da, dobro ste pročitali – zoster. Nije prehlada. Nije loš dan. ZOSTER. Jer su neki profesori odlučili zadnjih 5 dana igrati ruski rulet s popravnima. Iako dijete ima prosjek 4, prijetnje lete u stilu: “Vidjet ćemo hoćeš li proći.”
U međuvremenu – dijete je upisano već mjesecima u privatnu školu. Samo da ga maknem iz ralja državnog sustava i tog pasivno-agresivnog iskaljivanja nad klincima. Ali ne želi to reći profesorima. Kaže:
> “Zanimljivo mi je gledat ih kako s podsmijehom govore da se neću nigdje upisat…”
Znaš da nešto ne valja s obrazovanjem kada je tvoje dijete pametnije od sustava.
A mlađi sin?
On je dobio redovan program s individualizacijom – znate, onaj koncept koji bi trebao značiti prilagođen tempo, podrška, razumijevanje. E pa, 6 dana prije kraja škole – profesor odluči da je idealno vrijeme za 6 ispita iz 6 različitih gradiva.
Svaki dan – novi test. Kao neka horor verzija adventskog kalendara.
Na moj upit – profesorica me ignorira. Ne tražim posebne tretmane. Ne šaljem poruke svaki dan. Nisam onaj roditelj.
Ali – MRZIM NEPRAVDU. Iz dubine duše.
Djeca su iscrpljena. Preopterećena. Bez osjećaja sigurnosti. Bez prostora da budu – djeca.
Obrazovanje bi ih trebalo graditi. A ne slamati.
Jer dok mi tu trubimo o mentalnom zdravlju, ravnopravnosti, poticanju djece da budu svoja – u praksi ih tjeramo da trče maraton s polomljenim nogama, dok im profesori viču s tribina da ionako nikad neće stići na cilj.
Zašto?
Zašto svake godine prolazimo isto?
Zašto dijete mora platiti cijenu sistema koji ne zna stati, pogledati, razumjeti?
Zašto im stres zadnjih tjedana škole ostaje urezan u pamćenje više nego bilo koja lekcija?
Ne tražim posebne tretmane. Tražim razum. Empatiju. Ljude, a ne robote s dnevnicima.
I ako se pitaš zašto pišem o ovome na blogu, a ne ravnateljstvu, prosvjeti ili ministarstvu – jer tu barem znam da će me netko čitati. Možda se netko i prepoznati. A možda ćemo zajedno jednog dana stvarno nešto promijeniti.
Zato jer možda neka mama čita dok drži dijete koje plače jer se boji sutrašnje škole.
Zato jer možda neki profesor – pročita pa se sjeti zašto je uopće počeo predavati.
Zato jer – ako već ne možemo odmah promijeniti sustav – možemo barem početi pričati
Do tada – djeco, roditelji, preživjeli…
Spremite se. Jer nova runda kreće već za 2 mjeseca.
Dobrodošli na blog Bez uljepšavanja.
Gdje nije sve savršeno. Ali je stvarno.