Godinama radim po cijele dane.
I ne, ne mislim na ono uredskih 8–16. Kod mene to izgleda ovako: od 7 ujutro do 20, 21, nekad i 22 sata.
Imam privatni biznis i, za razliku od onoga kako to mnogi zamišljaju, to ne znači da ležim kod kuće i svaku večer dolazim pokupiti novce. Ne ležim na lovi, ne odmaram, i ne radim “lako tako”.
A najgori su ti komentari: “Blago tebi”, “Tako se da”, “Lako je tebi”.
Jer ljudi danas stvarno vjeruju da sve što vide na društvenim mrežama – to je sve što postoji.
A društvene mreže… to je tek priča za sebe.
Prije par godina, prijateljica i kolegica pitala me zašto na Instagramu ne prikazujem svoj stvarni život.
Kao, bit će manje komentara tipa: “Opet putuje”, “Samo hoda po restoranima”.
Pitala me: “Zašto ne pokažeš koliko radiš?”
Zašto?
Da bih se opravdavala?
Da bi se netko drugi osjećao manje ugroženo?
NE!
Znaš što? Ne želim. I neću.
Ne moram se nikome opravdavati.
Neću snimati sebe kako radim do ponoći. Neću stavljati storye iz auta dok vozim djecu iz jedne obaveze na drugu.
Neću snimati svaki neprospavani dan, svaki stres, svaki račun, svaki strah.
Jer ne trebam se nikome ispričavati zato što si nešto mogu priuštiti.
Nemam se kome i zašto opravdavati. I ne osjećam potrebu pokazivati koliko se mučim i radim da bih djeci priuštila ono što žele, da bih otišla na put, da bih sjela u novi restoran.
Oni koji me stvarno znaju – znaju i koliko se borim.
I to je dovoljno.
Moje prijateljice znaju da naše kave moraju planirati mjesec dana unaprijed, jer samo tako se uspijemo vidjeti.
Jer kad si sama s dvoje djece i jednim prihodom, tvoj dan ne traje 24 sata – traje 48.
Jer kada imaš jedan prihod, jednu osobu u kući koja sve nosi, sve vuče i sve stigne – onda to nije luksuz, to je preživljavanje na visokom nivou.
I opet ne stigneš sve.
Ali ljudi ne vide to.
Oni vide samo ono što žele vidjeti.
Ili ono što im serviraš.
A ja sam im odlučila servirati rezultat, a ne proces.
Završni proizvod. Osmijeh. Putovanje. Opušten trenutak.
Jer to je moje. I zarađeno je. Pošteno.
Jer ne zaslužuju znati koliko je teško.
Jer bi se onda naslađivali.
Jer bi rekli: “Vidiš da joj nije lako”.
Jer bi se osjećali bolje znajući da si na rubu.
Zato – nemoj im dati taj gušt!
Neka misle da mi je sve servirano.
Neka se tješe da mi je netko sve to omogućio.
Neka im bude lakše.
Neka si hrane svoju zavist s idejom da nisam sama uspjela.
Jer to je jedina utjeha koju imaju u svom malom, zavidnom, neostvarenom svijetu.
Ja ću i dalje raditi, stvarati, boriti se – i smijati se.
Jer najljepši osjećaj na svijetu je kad znaš da si nešto napravila sama.
I da nikome ništa ne duguješ.
Neka izmišljaju priče da su sebi lakši.
Jer to je sve što imaju – priče o drugima. Dok ti pišeš svoju.